Ciljevi firme i zaposlenih

Nemoguće je da ste do sada naišli na vodiče o poslovanju, a da u njima nisu bili spomenuti ciljevi firme. I to je sa jako dobrim razlogom, jer bez jasno postavljenih ciljeva, nećete nikuda ni stići. Razlog je jednostavan – kako ćete da stignete negde ako ne znate gde idete?

Firma bi trebalo da ima jasno postavljene, “pametne” ciljeve, ali tu istu firmu čine ljudi, na kojima je ispunjavanje tih ciljeva. Međutim, ti ljudi imaju i svoje – lične – ciljeve, koji mogu a i ne moraju da se poklapaju sa ciljevima firme.

Kada govorimo o poklapanju ciljeva zaposlenih i same kompanije, najpre mislimo na ciljeve koji se i tiču same kompanije – njenog opstanka, zadovoljavajućeg poslovanja, a zatim i rasta i napretka. Sa druge strane imamo zaposlene, koji imaju svoje sopstvene ciljeve, a u kontekstu posla i rada, oni se takođe tiču opstanka i napredovanja, ali i ličnog razvoja i učenja.

Ciljevi firme i zaposlenih su najbliži njihovim vrednostima
Ciljevi firme i zaposlenih su najbliži njihovim vrednostima

U idealnom scenariju, vaš tim bi se sastojao od ljudi koji dele vaše ciljeve i vaša firma je mesto gde ih oni mogu i ostvariti. U realnosti, ovakva okolnost može biti slučaj, ali isto tako često i nije.

Ako je vaša firma mala, a jedan od vaših zaposlenih, recimo, kao karijerni cilj ima napredovanje do hijerarhijskog nivoa koji u vašoj firmi i ne postoji, onda je jasno da to nije mesto na kom će on ostvariti taj svoj karijerni cilj. Ono što mu preostaje jeste da redefiniše cilj ili da pronađe mesto na kom će moći da ga ispuni.

Kako možete postići to da ciljevi vaše firme i ciljevi vaših zaposlenih budu u saglasnosti, onoliko koliko to okolnosti dozvoljavaju? Evo koje tri stvari su u tom procesu od suštinske važnosti:

3 stavke za početak usklađivanja ciljeva firme i zaposlenih

Poznavanje tima i njihovih potreba – Kako biste uopšte znali koje to ciljeve imaju vaši zaposleni, najpre je neophodno da ih poznajete. Iako će ljudi možda neke važne stvari, prirodno, prećutati (na primer: “Otići ću tamo gde mi ponude veću platu”), to i dalje ne znači da ne možete imati utvid u to čemu streme vaši zaposleni i šta je potrebno da se desi da do svojih ciljeva i stignu.

Usklađivanje onoga što imaju sa onim što trebaju – Čak i ako vaši zaposleni imaju karijerne ciljeve koje ne mogu ispuniti u vašoj firmi, to ne znači da ništa po tom pitanju ne može da se učini. Na primer, ako osoba X ima ambiciju da postane prodajni direktor neke velike kompanije, vi mu to možda ne možete omogućiti, ali mu i te kako možete obezbediti druge važne stvari koje će mu pomoći da dođe do svog cilja: možete mu, kada procenite da je spreman, dodeliti više odgovornosti i voditi ga na putu koji mora proći kako bi stekao veštine i kompetencije kojima stremi.

Tako ćete imati zaposlenog koji je motivisan i spreman da izađe iz svoje trenutne uloge kako bi se pripremio za neku veću, istovremeno nudeći vašoj firmi sve ono što jedan takav zaposleni može da joj ponudi.

Praćenje – Ako donesete odluku da na ovaj način ispitate i probate da uskladite organizacione i ciljeve svojih zaposlenih, važno je imati na umu nije reč o jednokratno donetoj odluci koja će, kad se donese, ostati da čami u nekoj prašnjavoj fascikli vašeg uma ili kancelarijskog stola.

Ukoliko se ciljevi firme ne poklapaju sa ciljevaima zaposlenih, usklađivanje je neophodno
Ukoliko se ciljevi firme ne poklapaju sa ciljevaima zaposlenih, usklađivanje je neophodno

Ovde je reč o procesu, koji kao takav zahteva i praćenje, a to ne mora biti ništa preterano kompleksno. Sastanak na mesečnom nivou sa pomenutim zaposlenim X i razgovor sa njime oko toga kako iz njegove perspektive izgleda sve ono što se dešava mogu biti sjajan način da dobijete dragocene povratne informacije.

Ukoliko pokazujete interesovanje za karijerni razvoj i napredovanje (ne samo hijerarhijsko, već svako napredovanje koje uključuje učenje i razvoj), vaši zaposleni će znati da vodite računa o njima i njihovim ciljevima, a to će se pozitivno odraziti na njihovu motivaciju, zadovoljstvo poslom, kao i na kvalitet komunikacije i sveukupnu atmosferu koja vlada u vašem kolektivu, bez obzira na njegovu brojnost.

Ključna stavka usklađivanja

Ciljevi su, dakle, važni, ali postoji nešto još važnije – ključni sastojak koji je neophodan za usklađivanje ciljeva vaše firme i njenih zaposlenih. To su vrednosti. Vrednosti su šire i opštije od ciljeva i kao takve imaju moć da budu od presudnog značaja za to kako će vaši zaposleni doživljavati svoj posao. Ako je cilj željena destinacija, onda su vrednosti sve ono što pomaže da se do tog cilja i stigne.

Vrednosti su sve ono čega se vaša firma pridržava u svom poslovanju: korektni i fer odnosi unutar firme, kao i prema spoljašnjim instancama (konkurencija, javnost, partneri, kupci).

Vrednosti diktiraju način na koji će vaši zaposleni pristupati svom poslu i kako će gledati svoju trenutnu poziciju: kao mesto odakle će pobeći prvom prilikom, to jest čim se ukaže bolja ili kao mesto na kom se osećaju uvaženo, poštovano, kao mesto na kom mogu da uče i da realizuju svoje potencijale. Ako su njihove sopstvene vrednosti, na primer, pošten i predan rad, oni će moći da se osećaju dobro samo u firmi koja i sama prepoznaje i neguje ove vrednosti.

Dobra vest je ta da to kakve će vrednosti biti negovane u vašem kolektivu u najvećoj meri zavisi upravo od vas. Zato, ako mislite da nemate velikog uticaja na to koji su ciljevi vaših zaposlenih, nemojte klonuti duhom, pošto na nešto još važnije definitivno imate, a to je način na koji će zaposleni doživljavati svoj posao i koliko će biti spremni da mu se posvete. Što, složićete se, nikako nije mala stvar.

Žensko preduzetništvo – 5 svakodnevnih izazova

Današnji svet, sa svim svojim nelogičnostima i manama, ipak napreduje u pogledu osnaživanja žena u raznim pravcima, uključujući i žensko preduzetništvo

Danas se više nego ikad priča o ravnopravnosti polova, ali u praksi još uvek postoji još mnogo stvari koje nisu jasno definisane i koje se i dalje, prećutno, očekuju od žena. I pored mogućnosti izbora, ta očekivanja i sve ono sa čime se žene susreću zahteva podizanje svesti o svim onim izazovima sa kojima se suočavamo.

Ako pogledate današnji svet biznisa, videćete da njime i dalje dominiraju muškarci. To nije iznenađujuće, ako se u obzir uzme istorija, koja je sve donedavno samo muškarce prepoznavala kao podobne da se bave „teškim” pitanjima, u koja svakako spada i vođenje biznisa. Istina je da na listama najuspešnijih preduzetnika ima žena, ali većinu i dalje čine muškarci.

Budućnost će sigurno ovaj odnos sve više preokretati u korist ženska preduzetnica, ali kako bi to došlo, potrebno je biti svestan stvari sa kojima se preduzetnice suočavaju, kako bi se o tim problemima govorilo otvorenije i oni samim tim postajali manji tabu nego što su danas.

Zato ćemo se osvrnuti na pet najvećih izazova ženskog preduzetništva, iz perspektive žena koje same osnivaju i vode svoje biznise, uz delić iskustva, odnosno podeljenu misao nekih od uspešnih žena u svetu preduzetništva.

1. Kulturološki uslovljene vrednosti

“Znate, svih ovih godina, ja sam jela svoje kolačiće. Svih ovih godina ljudi su mi govorili kako su fantastični. Zato sam odlučila da uđem u posao prodaje kolačića. Moj muž je momentalno rekao: ‘Oh, dušo, to je tako glupa ideja.’ A onda su i moji roditelji izustili: ‘Nemaš ti šta da tražiš u biznisu prodaje kolačića.’ – Debi Filds

Žensko preduzetništvo postaje sve popularnije
Žensko preduzetništvo postaje sve popularnije

Jedan od prvih izazova za svaku ženu koja želi da se oproba u preduzetništvu su kulturom uslovljene vrednosti, odnosno tradicija. Svet je prilično šarenolik po pitanju toga kako se u određenim oblastima vidi uloga žene u društvu: što je društvo tradicionalnije, i uloga žene je više određena udajom, rađanjem, vođenjem računa o domaćinstvu i slično.

U ovakvim zemljama to predstavlja problem koji uopšte nije zanemarljiv, a on ponekad podrazumeva i to da se u sopstvenoj kući morate izboriti za pravo glasa.

Uloga muškarca dugo vremena se oslanjala na ideju da je on taj koji mora „doneti hleb na sto”, a u pomenutim konzervativnim sredinama, preduzetničke veštine žena često se doživljavaju takmičarski, to jest kao njena namera da preuzme ulogu glave porodice od muža.

Sa ovim izazovom se posebno suočavaju one porodice u kojima je i muškarac preduzetnik. Tada se najčešće muška deca vide kao naslednici posla, dok su ženska najčešće izuzeta iz toga. On se može prevazići isključivo tako što ćemo se držati svojih principa i urediti stvari najpre u svojoj kući, a potom se – koliko je to moguće – ne osvrtati na sva ona mišljenja ljudi imaju problem da se nose sa „ženom u pantalonama”.

2. Društvena diskriminacija

„Grozno je reći, ali dugo sam bila etiketirana zbog toga što sam dizajner venčanica i sada sam začuđena time kako sam uspela da to prevaziđem. Stvarno sam pokušala sve osim odustajanja, ali sam to uspela zahvaljujući tome što je ovo moj životni san.” – Vera Vong

Iako smo dobrano zagazili u 21. vek, broj ljudi koji i dalje veruje u to da su muškarci podobniji za biznis nije mali, niti zanemarljiv. Međutim, i sami smo skloni verovanju u određene stereotipe o tome šta su „muški” a šta „ženski” poslovi.

Da li vam se nekad desilo da ugledate ženu kako vozi gradski autobus, automehaničar je, vodoinstalater ili varilac, i da pomislite „Zašto žena radi ovaj posao”? To se sigurno svima, u nekoj formi, desilo, a istina je da iza toga stoji duboko, kulturološki i društveno uslovljeno stanovište da neki poslovi jednostavno nisu za žene (ili muškarce; isto važi i obrnutom pravcu – za muškarca koji radi kao vaspitač u vrtiću, kao ispomoć u kući i tome slično).

Činjenica je, dalje, da bi mnogi birali da radije sarađuju sa muškarcem nego sa ženom. Upravo pomenuto stanovište, kao i ono da se prosto zna da su muškarci bolji u biznisu (što je samo još jedna predrasuda), zadaju muku brojnim preduzetnicama.

Sa ovim izazovom suočavaju se i razvijenija, odnosno liberalnija društva, a bitka se vodi na ogromnom broju frontova, svakodnevno. Zato je važno znati da na ovakve stereotipe i predrasude možete naići bilo gde i bilo kada, ali ono što je ključno jeste to da ih prihvatimo baš kao ono što jesu – predrasude i stereotipi. Ne možemo promeniti šta okolina misli, ali možemo uticati na to šta ćemo mi raditi sa njihovim mišljenjem, zar ne?

3. Nedostatak poverenja investitora

„Šta je najgore što može da se desi? Da me svi odbiju; možeš misliti.” – Dž. K. Rouling

Ovo je izazov koji nastaje u trenutku kada je potrebno skupiti novac za otpočinjanje sopstvenog biznisa. Investitori su, generalno – mada je ovo vrlo povezano sa vrstom biznisa o kojoj je reč – naklonjeniji da veruju muškarcima, ali to nije nešto što bi se moglo izgovoriti naglas tek tako. Iza toga stoje dva već pomenuta izazova, a ženama je generalno potrebno mnogo više vremena i truda da bi dokazale svoju vrednost.

Žene u preduzetništvu i dalje imaju više prepreka nego muškarci
Žene u preduzetništvu i dalje imaju više prepreka nego muškarci

Prošle godine sam konkurisala za subvencije koje dodeljuje Republika Srbija preduzetnicima, i jedan od kriterijuma koji me je činio „ranjivom” grupom za samozapošljavanje bio je taj što sam žena.

Zahvaljujući toj činjenici dobila sam dodatne bodove pri ocenjivanju mog biznis plana, jer su u našoj zemlji žene teže zapošljive od muškaraca. Da li je ovo odličan vetar u leđa za preduzetnice ili pak diskriminacija prema muškarcima kroz favorizovanje određenog pola, još uvek ne umem da domislim. Verovatno zavisi od perspektive.

U svakom slučaju, ženama će sigurno trebati više strpljenja i upornosti da svoju biznis priču predstave stranama zainteresovanim za njeno finansiranje, kako bi se u fokusu našla održivost ideje, a ne pol onoga ko je prezentuje.

4. Balansiranje između privatnih i poslovnih obaveza

„Bilo je rizično. Bila sam udata i trudna sa najstarijim sinom. Ali, ja ne gledam na rizik isto kao i drugi ljudi. Kada si preduzetnik, moraš se voditi mišlju da ćeš uspeti.” – Lilijen Vernon

Ovo je verovatno prva stvar na koju većina pomisli ne samo kad je reč o ženama preduzetnicama, već i u kontekstu žena koje rade bilo koji posao. Stvar je u tome što će i one žene koje su odlično organizovale sve svoje obaveze plaćati danak u umoru i previše obaveza, a kamoli one koje pristaju na to da pod punom opremom igraju na dva terena: i domaćica i poslovna žena. Jedno svakako ne isključuje drugo, ali isto tako zahteva ozbiljno planiranje, hitro prilagođavanje i kompromise.

Ako je muškarac glava porodice, onda je žena njegov kičmeni stub, i upravo je to ono nad čime društvo verovatno strepi kada se posmatra ženski preduzetnički duh. Međutim, umesto da se vodi rat oko toga čija je uloga da se izbaci smeće, zar ne bi bilo konstruktivnije napraviti plan – a ujedno i vežbati sopstvene preduzetničke veštine – kad ko iznosi smeće i zatim ga se pridržavati?

5. Stres

“Osnovala sam The Body Shop 1976. kako bih uspela da zaradim za život, za sebe i dve ćerke, dok je moj muž Gordon pešačio po Americi. Nisam imala nikakvu obuku i nikakvo iskustvo i sve što sam znala o biznisu bio je savet mog muža da se trudim da na nedeljnom nivou zaradim 300 funti. Niko ne priča o preduzetništvu kao o preživljavaju, a ono to upravo jeste i to je ono što podstiče kreativno razmišljanje.” – Anita Rodik

Stres definitivno nije rezervisan samo za preduzetnice, već pogađa sve ljude koji bilo šta rade i stalo im je da to što rade zadovolji postavljene kriterijume.

Međutim, ako se setimo da žene, osim svega onoga što preduzetništvo donosi (a što nikako nije malo za poneti), moraju da se nose i sa svim onim što je gore opisano, onda je jasno da je taj stres kompleksniji. Potrebno je, dakle, ne samo nositi se sa svakodnevnim izazovima, nego sa svim onim što poziciju preduzetnice čini drugačijom u odnosu na muškarce preduzetnike.

Ne postoji svemogući recept koji će odneti sve ove probleme, ali svest o njima, kao i način na koji biramo da se nosimo sa takvim izazovima je ono što može da igru učini ravnopravnijom.

Od sveta koji je spreman samo za ženu-domaćicu koja sedi kod kuće, gleda serije, kuva ručak i neurotična je jer shvata da to nisu njeni krajnji dometi (žene koje same biraju ovakav stil života ne spadaju u ovu kategorizaciju), ipak smo, civilizacijski, prevalili dug put.

No, još mnogo je ostalo ispred nas: setite se samo Holivuda, gde se o jednakosti u tome ko je koliko plaćen tek sada govori potpuno otvoreno. Da li bi pre dvadeset godina bilo očekivano da Robin Rajt i Kevin Spejsi budu podjednako plaćeni za glavne uloge u seriji „House of Cards”? Odgovor na ovo pitanje je ono što uliva nadu u to da će budućnost biti još naklonjenija ženskim preduzetničkim poduhvatima.

7 stvari koje vam nisu rekli o frilensingu

Da li je frilensing vredan izazova koje ga prate i koliko zaista znte o frilensingu?

Ako je vaš posao takav da (najmanje) osam sati dnevno morate da sedite u kancelariji, pristojno obučeni i sa ponekom šoljom kafe i ručkom poručenim iz obližnje picerije ili donetim od kuće u plastičnoj ambalaži sa poklopcem, dok oko vas zvone telefoni, a napolju je divan sunčan dan koji vi propuštate, onda ste sigurno makar jednom pomislili – kako bi bilo da radim kao frilenser?

O istom sam maštala i ja, a pre godinu i po dana sam i uspela da se prebacim sa „kancelarija od 9 do 17“ na „radim gde i kad hoću“ varijantu. Posao u kancelariji me je gušio, a ideja da negde moram da budem osam sati dnevno ozbiljno ugrožavala moje poimanje slobode.

One male, ali zapravo najvažnije slobode – šta radiš tokom jednog običnog i ni po čemu posebnog dana. Ili, tačnije, kome i za koliko novca prodaješ svoje vreme, taj najvredniji a vrlo ograničen resurs.

Počela sam sa ozbiljnim frislensingom vrlo brzo nakon donete odluke, zato što sam uvek nešto od takvih poslova imala pored ovih redovnih. I kada se redovni povukao, odlučila sam da se skroz „prebacim“ na frilenserski način života.

U početku je stvarno sjajno. Tačnije, sjajno je i posle godinu i po dana, ali uz značajan upliv realnosti. A ta realnost baš i nije nešto što ćete pročitati bilo gde. O tome se baš mnogo ne govori, a svaki frilenser, koji ne odustaje od ideje da to i ostane, suoči se sa makar nekim od stvarima koje ću spomenuti. Pa da krenemo.

Radni dan je uvek

Ako odete na Google Images i ukucate „freelancing“, pojaviće se (između ostalog) slike nasmejanih, veselih ljudi koji na plaži piju koktelčić, a u krilu im je laptop putem kog obavljaju svoj frilenserski posao (ili „to što vi mladi tamo kuckate po internetima“). Lako se stiče slika: frilensing = sloboda da radite gde i kada hoćete.

Sloboda koja dolazi uz frilensing ima svoju cenu
Sloboda koja dolazi uz frilensing ima svoju cenu

Iako je ovo tačno – stvarno možete da radite odakle i kad god želite, realnost je ipak maaalo drugačija. Recimo, radni dan može da počne u 8 ujutru, a da se ne završi do ponoći.

Razlozi tome mogu biti razni: niste se dobro organizovali, imate previše posla, taman kad mislite da ste završili, javlja se klijent sa nečim što mu treba za juče i tome slično.

Nekada ćete stvarno živeti idilu kao što je „sedim u parku u sunčano podne i nigde mi se ne žuri“, ali dani kada nećete znati da razlikujete radno od bilo kog drugog vremena biće ipak češći.

Što je, zapravo, dobra stvar, jer znači da imate posla, što je za svakog frilensera veoma važno. Mi nemamo tu „beneficiju“ da sedimo ceo dan i buljimo u ekran a da smo za to plaćeni, kao što se ponekad možete „provući“ na kancelarijskim poslovima (još nešto o čemu se baš ne priča mnogo).

Bićete usamljeni i bez dodatnog para očiju

Ako je vaša priroda takva da vam prija rad u miru, tišini, bez mnogo intenzivne komunikacije sa ljudima, onda će frilensing za vas biti pravo uživanje. Ipak, i ovo uživanje ima svoju „tamnu“ stranu: ponekad ćete biti toliko usamljeni dok radite (ako radite od kuće), da ćete razmotriti to da li je previše sumanuto da razgovarate sa svojim kućnim biljkama (jeste i nemojte).

Ali, ne radi se samo o usamljenosti, već i o tome što će često da vam fali neko da mu pokažete šta ste uradili i dobijete od njega mišljenje. I dalje to možete, ali preko mejlova i telefona, bez kontakta uživo i sa značajnijim gubljenjem vremena nego da ste samo došetali do susednog stola i kolegi rekli „Kako ti se ovo čini?“

To i jeste razlog zašto je stvaranje radnog prostora za frilensere dobra ideja, ali ja je nisam koristila, jer mi je benefit rada od kuće još uvek prioritet (u prevodu: trošim mnogo manje šminke otkad radim od kuće).

Mislićete da ima vremena za sve

Ustali ste rano, ceo dan je pred vama. Predivan osećaj! Isplanirate da u dan ubacite i, recimo, odlazak u kupovinu i čitanje knjige.

Imate pred sobom plan šta treba uraditi za danas (bez ovakvih planova na dnevnom, nedeljnom i mesečnom nivou možete reći zbogom dobroj organizaciji… probala sam i ne preporučujem) i naizgled ništa vam neće pokvariti planove.

Frilensing i slobodno vreme su često u koliziji
Frilensing i slobodno vreme su često u koliziji

Međutim, telefon zazvoni jednom i nešto je baš hitno, stižu mejlovi isto tako hitni, ili vas zove prijateljica koja retko dolazi u vaš grad i pita vas da li može da svrati na kafu jer zna da imate fleksibilno radno vreme… i eto, od vašeg isplaniranog dana neće ostati ništa sem jurnjave da oko ponoći završite makar pola, pa da za sutra prebacite sve što niste stigli danas.

Ni ovi dani nisu pravilnost, ali ni retkost. Dešavaju se, a ono što je najzanimljivije u vezi sa njima je što ponekad nemate pojma da vam sleduje takav dan sve dok se ne nađete usred jednog.

Godišnji? Koji godišnji?

Kad ste frilenser, možete da zaboravite na klasičan „dve nedelje ležim na plaži i ne mislim ni o čemu vezanom za posao“ godišnjem. Nije istina da nećete imati godišnji uopšte. Hoćete, ako se dobro organizujete, pa završite sav posao ne na vreme, nego pre vremena. Jesam li već spomenula da nemate nikakve šanse u frilensingu ako nemate odličnu sposobnost organizacije?

Elem, isplaniraćete godišnji, stalnim klijentima javiti kakva je situacija i moći da pobegnete negde na neko vreme. To, međutim, ne znači da i dalje nećete dobijati mejlove, jer možda je onaj klijent od pre šest meseci odlučio baš sad da su mu ponovo potrebne vaše usluge. I nećete ga pustiti da čeka na odgovor danima, što znači telefon/računar u ruke i kuckanje…

Isto ovo važi i za bolovanje, s tim da njega ne možete da planirate, ali na klasično bolovanje isto zaboravite; uvek će vam pola mozga biti ispred računara ili će vas makar gristi savest što zaostajete s poslom.

Osećaj da ste nešto zaboravili

Otkad sam počela da se bavim frilensingom, pojavio mi se taj osećaj koji mi nijednog trena ne napušta. Pa i kad pobegnem na kratko negde baš daleko, i dalje imam misli kao što su „Jesam li sigurno svima poslala sve što je trebalo?“ ili „Da li postoji nešto jako važno što već danima zaboravljam?“

Ne, u realnosti ne postoji, ali misli su uvek tu, iako su svi zadaci ispisani i posloženi prema prioritetima u rokovnik, obeleženi markerima različitih boja sa idejom da vas ta slika umiri… Ali to se ne dešava, jer često imate osećaj da nešto važno zaboravljate, a na toliko ste strana da ta mogućnost stvarno i postoji.

A gde ti radiš

Poslednje dve stavke odnose se na to kako okolina doživljava vaš posao, što baš i ne treba mnogo da vas zanima. Tu prevashodno spadaju starije generacije, koje još uvek misle da su honorarci isključivo kukavci koji rade glupe poslove dok ne nađu neki pravi, a pravi mora da podrazumeva kancelariju i sve po redu.

Koliko cenite svoju slobodu
Koliko cenite svoju slobodu

Objašnjavanje šta radite i da vam to nije privremeno će da traje u početku, a onda kasnije, kao što sam ja, smislite nešto što će im dati dovoljno, ali ne previše informacija o tome šta radite.

Moje je „Pišem za pare“. Onda usledi „Pa ima li posla?“, odgovor „Ima“ i tu se uglavnom završi razgovor na tu temu, osim ako niste blesavi da se upuštate u diskusiju zašto je strava biti frilenser sa nekim ko je radio dok je Tito bio u punoj snazi.

Koliko zarađuješ

Ako vam ovo pitanje često postavljaju ljudi u vašoj okolini, onda je možda vreme da promenite ljude. Ili okolinu.

Sve u svemu, nije problem kada vas drugi pitaju, problem je kada sami to sebe pitate i nemate blagog pojma kakav je odgovor. Frilensing je takav da ovog meseca možete super da zaradite, ali već sledeći može biti mnogo manje produktivan.

Prosto, klijenti dolaze i odlaze, angažmani počinju i završavaju se, tako da će vam biti veoma teško da znate koliko stvarno mesečno zarađujete. Dobra strana je ta što ćete konačno i stvarno naučiti da štedite. Loša stvar je što će vam nekad honorari kasniti, pa ćete imati mesece kada ste padali na nos od posla, a na kraju se preračunavate da li ćete imati za račun za struju.

No, novac uvek dođe i uvek je dobrodošao, a upravo iz ovakvih razloga imate „štek za crne dane“. Dovoljno je jednom da se pogrešno preračunate i već sledeći put ćete naučiti lekciju.

Kao i svaka forma rada, ova ima neke odlične i manje odlične strane, a sve je samo pitanje prioriteta. Ako vam je najvažnije da plata bude svakog 15. u mesecu i da tačno znate da zatvaranje vrata od kancelarije kada iz nje izlazite znači da ste se potpuno isključili iz posla (mada srećno vam s ovim svakako, posebno ako radite u privatnom sektoru), onda frilensing nije za vas.

Ako vam je, pak, najbitnije da ste samostalni, da odlučujete za sebe i budete slobodni koliko je to u današnjem svetu moguće, te nećete odlepiti usled nepredvidivosti primanja, radnog vremena i količine posla… onda vredi razmatranja.

Ne dajte da vas zavaravaju kako je frilensing samo za pustolove i kako je to egzotika u našoj zemlji. Nije, samo je pitanje toga šta su vam prioriteti. Ideju o sigurnom poslu svakako možete da okačite maci o rep jer to ne postoji, pa ako je već sve neizvesno, hajde da onda uživamo u toj neizvesnosti!

PREPORUKA